Las Nubes

"sve ce to, o mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i sas..."

03.03.2011.

Nije do mene. Zbog mene je.



Ako uspijem od misli da se sakrijem...

21.06.2009.

smokvica totalno van forme

«Ma sirota ti je to vel'ka, sci joj u inostranstvu, co'jek umro, ona sad sama, a imala vel'ki mozdani udar, kaze Sabrija da nije znala sta radi, pocupala sve sa sebe, morali je vezat'. Kazu, ne znaju sta ce sad, ko ce se brinuti za nju, kazu, u tak'om je stanju da mora neko vazda bit' sa njom.»

«Pa sto je ne smjeste u neki gerijatrijski centar, gdje ce non-stop biti pod nadzorom?»-uskacem s prijedlogom, brizljivo.

«Ama ne more, nema otklen, ima ona stan, al' nejma penzije, dzaba je...»

«Pa zasto joj ta kcerka ne pomogne, moze poslati fino neku svotu, pa da se rijesi to...»-opet moji prijedlozi.

«Nema ona.»

«NEMA?! U INOSTRANSTVU; A «NEMA»???» moje uspavano, sitno, smedje oko, najednom dobi velicinu oraha.

«Ih, odkud znas kakav joj je muz i brak. Niko ne da u svoje, pa kako ces znati?» javlja se mama, kao neina potpora, neka vrsta tampon zone.

 

U meni se budi jos uvijek nezrela feministkinja.

 

«E pa vala, kakav joj je to muz i brak, kad ona ne moze vlastitoj majci pomoci?! Boga mi, ja to ne bih podnosila, radije bih citav zivot sama, nego da mi neko diktira! To im je kad «potrce» da se udaju-samo im je cilj udati se, nema veze za koga!»

«A ta Ibrinica je vazda sjedila na putu i cekala Samidovcu da dodje, pa da ode kod nje. I sad kad joj kogod sta posalje, ona odma' ode od kuce do kuce da to podijeli...»

«Pa kad nije, draga majka, nikad hodala, co'jek joj bio ziva zeravica, uh...»

«Ja kakav je bio uh...»

«Ko ba?» ubacujem se, vrativsi se u stvarnost iz svojih misli.

«Ibrinice Hadzajlic covjek..uh...citava ta famelija je da te Bog dragi sakloni i sacuva-ljuti svi, rogati, uh...»

Nije mi toliko zasmetalo to sto je taj doticni rahmetli gospodin bio takve prgave naravi, nego to sto se ta jadna zenica idalje oslovljava njegovim imenom.

 

«A neno, kako ono bjese, mislim, kako se zove ta zena...? Je l' ono Ibrinica Hadzajlic?»

«A jok sine, ima ona ime...»

Nena, kao da oklijeva da kaze to ime, zbog prikrivenog straha od Hogara Ibre, ili pak pokusava da se sjeti.

«Safija...»-prozbori tiho.

 

«Safija...» prosaputah...

Vec je zamisljam. Staro, dobro naborano lice, od godina, a i braka, ipak tako blago, i nasmijano, s svakim drugim zubom ocuvanim. Objesene, ne tako velike grudi, sakrivene ispod odrpane kosulje, i sarene dimije, sa flekom od zejtina na lijevom bedru, koja se i ne primijeti.

 

Ta zena predstavlja svojevrsno testiranje za mene. Oruzani feministicki pokret je na pomolu.

 

Mati gleda u solju kahve, zamisljenim dubokim pogledom, plavo-zelenih ociju. Onda kao da iznenadjeno pdoze glavu i ustimano nastavi razgovor.

«Ih, bio je on pravi nadzak...»

«Nadzak? Morat cete mi poceti prevoditi te rijeci, da bi' razumjela o cemu pricate.» kazem kroz blago kikotanje.

Mati mi je dozvoli samo jedan blagi osmijeh, kao da nije razumjela sta sam joj htjela poruciti.

 

«Nu to, k'o da vam neko avto unidje u avliju...»

«Ih, ne volim kad me neko na uranku prekida dok ispijam kahvu! A nije, majka bona, to udje u Izinu avliju!» s nekakvim pritajenim olaksanjem veli mati.

«A je l'..ne vidim ja, nejmam naocare.»

 

«Coj'k Ibrinice Hadzajlic je bio nadzak...» tiho razmisljam, dok uzimam zdjelicu sa dvije kugle sladoleda, iz Palme.

 

21.04.2009.

?

Tvoje lice vise nikad nece biti lijepo kao nekad. Ostat ces vazda tako stran, a tako prisan.
I boje koje boje nebo plavim i sunce zlatnim, travu zelenom nikad vise nece pjevati o ljepoti tvoga imena i milini tvoga glasa. Samo ce jos kasna jesenska jutra jos svjedociti o tome da je moje srce nekad zvog tebe treptalo.

Mili.

01.03.2009.

Opet dvojica

Opet su, mislim, "dvojica" u mom zivotu. Pomislim ujutro na njega kad ustanem i cesto samu sebe uhvatim s nekim vragolastim osmijehom na usnama, onim koji nema veze s realnoscu. Izgleda da Plavi ima konkurenciju.

Cudan neki osjecaj.

"Znas, nekad kad si onako zamisljena...ja se pitam...da ne mislis o nekom..." -bojazljivo me jednom pitao Plavi. Porekla sam...

Laz...

I smijem mu se u lice i izustim neku slatku laz, a osmijeh na usnama je zbog drugog...

Fuj ja.

Opet sam upletena u mrezu... Vlastitu mrezu koju je istkalo moje varljivo srce...

Ne osjecam one sladunajve leptirice u stomaku, mislim da to vise nikad necu. Ali, jednostavno volim kad je tu.

I kako je neki dan brizno pokrio onog starca. Posmatrala sam mu izraz lica. I pozeljela...Necu nastaviti.  Nadam se da se ne varam, kad ponekad pomislim da me krisom gledas...Onako kako prijatelj ne gleda prijateljicu...Ali sigurno umisljam.

Bice kako Bog da. Sta ti je zensko, sta ti je glava, sta ti je srce, sta ti je zivot.

12.02.2009.

Sve je otislo u Honduras (da ne kazem gdje)

Stojim u autobusu obje ruke drzuci se za «sipku». Vjerovatno nosim neku smrtno  ozbiljnu facu i malo razmrljanu sminku. Nije do mene, trepavice mi kratke.

Na «stanici kod tehnicke skole» ulazi par mladica, mislim djece, mislim mladica.

1-2, 2-3 razred, vise ne znam ni procijeniti. Golobradi. Isto onako kao sto su bili oni iz moje generacije.

Ostalo je sto. Stanica kod «tehnicke», vrijeme druge smjene, linija «osmica» samo su se promijenila lica.

I upravo znam sta one djevojcice, pardon, djevojke misle kad oni onako nonsalantno «ulete» pokazujuci vozacu svoju ofucanu iskaznicu. One vole ono dobacivanje, vole, znam.

I mislili smo tad da smo pokupili svu pamet svijeta i nismo imali prioritete.

Slusali smo neke gluposti, pa smo se onda «uozbiljili» i poceli pucati po starim domacim rock albumima.

Onda smo padali u depresiju zbog «neuzvracenih ljubavi». I izmisljali sve moguce kombinacije «kako naletiti na njega».

I ne sjecam se bas, ali sjedili smo u parku prije i poslije skole, pokusajuci okom uhvatiti neke «starije» momke.

A i oni su bili djeca.

I sad smo djeca, ako nista, za par godina cemo shvatiti da jesmo.

I mijenjamo se, brate, mijenjamo. Meni vec govore da sam «cura i po», a ne znam sta pod time podrazumijevaju, ako bismo to odredjivali na osnovu moje tezine onda bih i mogla biti cura i po.

I sad kad dodjem kuci ceka me topli dom. I sve je nekako isto, ali nikad nece biti kao prve dvije godine srednje skole.

Kad je covjek bio glup, ali zadovoljan i bezbrizan.

Je l' ti skontas da si pametan, ne valja, ne valja.

 

29.01.2009.

Bezinspirativan post

Koliko kosta cijena jednog zagrljala, jednog iskrenog zagrljaja, bez trunke grjesne pomisli ili prikrivene sebicnosti?

Koliko kosta jedna zvijezda na nebu i Mjesec, koliko kosta Sunce?

Koliko kosta miran majcin san i sopstvena sigurnost? Koliko kosta ispunjenje zelja?

Koliko kosta ostvarenje snova?

Moze li babo curici svojoj kupiti novo paklo zivaca?

 

14.01.2009.

........

Daj mi komad svoga neba.

I Iskru svoga oka.

I njeznost svojih ruku.

I toplinu tvoga zagrljaja.

Daj mi dio snova.

I sunce raznih boja.

Daj mi pogled leden

I osmjeh jedan iskren.

Daj mi svoje srce.

I mrvu sa svog stola.

23.12.2008.

Hiljadu dugih godina

"Ovdje sam vec hiljadu dugih godina."

Cini mi se da je tako glasio naslov knjige koja mi je privukla paznju na sajmu. Ne, nisam je kupila i ne, necu pricati kako me odusevila i kako je pisac vrhunski docarao tragicnu sudbinu Covjeka u savremenom svijetu, prikazao njegovo otudjenje bla, bla,... NECU, rekla sam! Ne znam cak ni ko je taj "majstor". Rijec je o samom naslovu. I ja se osjecam kao da sam tu vec hiljadu dugih godina, zarobljena. Dosta mi je da par ljudi zna o cemu govorim.

Da, ovdje sam vec hiljadu dugih godina. Laku noc vam, i svako dobro.

06.12.2008.

Home sweet home :)

Volim toplinu svog doma. Nedostajalo mi je sve.

Isto je ostalo...ili nije. Bilo je ugodno vidjeti ponovo stara lica. Ostali su isti. Ili nisu.

Jedno je ostalo isto-svigdje prodji, ali kuci opet dodji. :))

01.12.2008.

...

Znas...

Pokusaj da me ne vidis, ne cujes, ne osjetis...

Ali nemoj pokusavati da ne mislis o meni...

Ne, ne znate o cemu razmisljam.

Mozda ni ja ne znam.

 


Stariji postovi

Las Nubes
<< 03/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

Kako si nježan i krhak
I kako si lijep i čist
Kao svako dijete kad se rodi...
Pa kako ćeš u svijet poći tako sitan
Kako nezaštićen...
Kako si
Nježan i krhak
A treba da živiš
Treba da živiš med ljudima a riječi nemaš
Trebaš da živiš med vucima a zuba nemaš
A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka
Vuka i čovjeka...
Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo nići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
Ovdje se ne umire samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se
Živjelo...



...jos ima neotvorenih strana
i tajanstvenosti u pogledima
kao da nismo oboje porazeni
u tom malom ratu ljubavi
izmedju dvije tuge.

(Zeljko Krznaric)


Eh, moj Mesa...
*...jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude...a uvijek lijepo izgleda ono sto se nije ostvarilo...*

*Moja Molitva*
Ako prekoracim granice, Boze, smiluj se!
U bijedi se ne bira, znam.
Boze, Ti budi uvijek tu, da me uputis, da ne zalutam...

MOJI FAVORITI
Još jedan krug na mom vrtuljku
I put od zute cigle prostro se pred nas
mala djevojcica
semidzo
Pomozi drugom bit ces sretan/na
moje pjesme moji snovi
više...

BROJAČ POSJETA
13635

Powered by Blogger.ba