Las Nubes

"sve ce to, o mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i sas..."

21.11.2008.

Jesen u...

Jesen u New Yorku...

'ebo to, jesen u Sarajevu,

zlatno sunce i zlatno lisce, a miris zime!

jah, prohlupala ja :)

(ma kakvi, nije od knjige :)) )

19.11.2008.

U pauzi :)

"Kazi mi da l' ikad mislis na nas,

tisina vlada poljima, koja cuvaju sve nase tajne,

Secanja imaju pravo na nas

i svakog jutra bude me, placem u sebi, lagano umirem...

...Zasto bih plakao, vidis  ponekad snovi dobiju krila,

 evo, dajem sve svoje za godine tvoje i sto si mi nekad bila...

..nadam se, dok dani puze kraj nas,

da mozda negde ugledam te,

stope tvoje cekam citav vek,

zaveden mirisom sna..."

samo jedna pjesma koju trenutno slusam.

16.11.2008.

Umorna

Ne volim kad sjetne stvari prolaze kroz glavu. Donesu neki cudni osjecaj, plimu. Ne potapa, ali je more uzburkano. A usidre li se svi na vrijeme?

Mrzim ovakvo bezvezno filozofsko raspredanje.

Ja sam jednostavno umorna od ucenja.

14.11.2008.

I eto...

Pokusaj da nesto napisem- ne ide, jednostavno.

Ko zna zbog cega, zbog umora, lose volje, iscrpljenosti, krize, samokriticnosti.

Ili jednostavno sve se skupilo. Hocu da spavam, da spavam, da spavam... Da ne mislim ni na sta. I da sanjam.

Trazim li puno?

p.s. vratila sam se, izgleda.

:)

30.09.2008.

Idu ptice selice, odlazim i ja...

Bili smo isuvise mladi da shvatimo, konacnica nije odrediste. Njega ne vidimo. Ostalo je tihog nemira da tinja u srcu nevjernistva i da bije sa svakim otkucajem. Tako smo prokleto smrtnicki nastrojeni.

Nikada, zivot nece biti blizi kao danas. Kao ovog trenutka, jer jucer je proslo, a sutra mozda ne dolazi. Nikad, kao u onim samotnim trenucima, biser otkinut iz oka ne boli vise.

I opet, kao, nista nas ne boli. A u ranim jutarnjim satima, neposredno prije Bajrama, oci su uvijek natecene i lice crveno. Isplivaju sve tuge...

"Smiluj mi se Gospodaru, daruj meni miran san..."

Srce se stuzilo. Novcanik je danas "nahranjen". Ali cemu? Ispraznit ce se opet.

Bog mu podario svako dobro. Nesto ga je kopkalo. Iz njegovih ruku u moje je iskliznulo 50KM. Pitala sam se zasto bas meni?

"Daj ovo onoj studentici, sto nije kod svoje kuce, sevap je..."-sapnuo je mojoj tetki. Imam osjecaj da ce ga Bog visestruko nagraditi. Nije mi dao pred svima. Sakrio je od ostalih. Molim Boga da mu da svako dobro. I znam da hoce. Njegovo je dijete na putu da stigne na ovaj svijet. Osjecao je potrebu da ucini neko dobro djelo. I to u tajnosti. To je odlika dobrih ljudi.

Lijepo je opet biti u svom domu, sa porodicom. Ali ipak, cujem zov velikog grada.

Sutra ce me opet progutati...

A ja se ne opirem...

13.09.2008.

Konacno

Odoh sutra u Seher, konacno.

Ovo konacno nije u smislu radovanja i ushicenog iscekivanja.

Nego konacno, jer starimo.

Moji su konacno docekali da stariju kcer isprate na fakultet.

A ja sam konacno docekala to o cemu pricaju.

Cudni su osjecaji.

Ili pripadas ili ne pripadas.

Vidjet cemo, konacno.

 

Konacno, svi saznamo gdje nam je mjesto, prije ili kasnije.

Konacno.

Putujem, putujem, mjesecu se radujem...

09.09.2008.

Selma...putuje na fakultet...

 

Gomila opranog vesa nijemo i pokorno ceka na slaganje, a druga gomila stidljivo ceka pred ves masinom na svoj red za «kupanje».

Spisak stvari na papiricima raznih boja i formata- malim zutim, velikim, «linijskim» A4 formata, neprestano bleji u mene. A ja ih odlazem s mjesta na mjesto, kao da time nesto bitno rjesavam.

 Ja...putujem na fakultet.

Nisam svjesna jos da se ponekad zivot naglo mora promijeniti i da ustaljeni ritam i kolotecina ovog mladalackog, nehajnog, prilicno bezbriznog zivota, za koji dan prestaje.

Sada cemo da se igramo odraslih ljudi. Moje cimerke i ja cemo brizno voditi domacinstvo. Vodit cemo racuna o utrosku elektricne energije, vode, plina.

Redovno cemo usisavati.

I prati sudje. Brisati parket i lastiti prozore.

Kuhati.

Svadjati se i uz to lupati vratima u znak protesta, a potom ispijat kahvu «iz velikih solja» i prisjecati se dobrih starih dana. Pomalo suhoparno cmizdriti.

Utapati se u obavezama.

 

Radit cemo sve ono «sto se ne sm'je.»

 

Pocinje novi zivot.

 

«...al' rekoh samo zdravo selma...

i molim te,

ne naginji se

kroz prozor...»

 

 

06.09.2008.

Dani kada je oprosteno.

Postoje dani kad jednostavno volite (i uzivate) vrijedjati druge ljude. U sali ili namjerno. I da vam se broji kao oprosteno. Jer ste zensko i «oni» su vam dani u mjesecu.

Oprosteno vam je kad se smijete ludjacki i ismijavate maminu zutu haljinu sa plavim cvjetovima govoreci da izgleda kao reklama za «Bimalovo» ulje, i to ono bez holesterola.

Kazete sestri kroz smijeh, dok slazete gomilu vesa, da je «cvikeraska», a onda primijetite njen zalostan pogled ispod crnih naocala (onih za koje nas narod kaze k'o u Tarika Filipovica) - i to vam je oprosteno.

Opsujete bez razloga, kroz smijeh-oprosteno.

Nervira vas momak s razlogom ili bez njega. (TO JE UVIJEK OPROSTENO!)

Zalite se da vas stomak boli, ali uz to obavite dosta kucanskih poslova.

Nerviraju vas muskarci, pogotovo oni u poznim godinama, koje za iftar morate ljubazno sluziti, a ni postili nisu.

A mogu volu rep iscupat.

 

(Otkinete jedno dobrih sat, sat i po vremena sna poslijepodne-uh itekako oprosteno!:) )

 

Jadno zensko.

(I oni koji im se nadju u blizini «onih» dana u mjesecu)

 

01.09.2008.

Posjeta.

Ramazan je uvijek za mene bio mjesec mira, blagostanja, mjesec posta i ibadeta.

Nanosi mirise na sve strane, izostrava nasa cula njuha, ukusa, pa i dodira, sluha i vida. Nikad mi se ljepse ne ucini zvuk ezana i nikad svjetlije ne gore kandilji.

Nikad, kao u Ramazanu, korica hljeba nije sladja. Niti je dan duzi.

Zajednicki iftari, bogate sofre, razna slana jela samo sto nisu progledala ispod poklopaca. U kuhinji, u nedostatku mjesta na stolu, na red cekaju slatkisi...

 

 

Prije Ramazana uvijek «uzijaretimo» nenu. Zena koja od rane mladosti voli puno «govoriti».

Pristizu uskoro i jedna starija zena, njena snaha i unuka  mojih godina.

Pocnju igre bez granica- nenini monolozi isprekidani pokojim komentarom ili potvrdjivanjem  uvazenih gosci.

«Moja M. je upisala fakultet i bila prva medju primitima, javili joj iz Saraj'va, a prosle godine bila ucenik generacijem sam' hi troje bilo od svih skola.» uvjerljivo nensi ( kako je ja od milja zovem) raspreda, savijajuci palac i mali prst, ostavljajuci tri prsta izmedju uspravljene kao svijece, koje simboliziraju vec spomenutu trojku.

Iako, ruku na srce trojka nije postojala. Izvukla je iz konteksta. Ali niko joj nije protivrjecio. Naprotiv svi smo je slusali i umalo povjerovali u pricicu. Niti su me zvali iz Sehera da mi jave da sam primljena, suludo. Da, bas ce me maxuz zvati studentska.

Ali nensi, kao nensi. Stara dobra. J  Valjda nas iz ljubavi toliko hvali. Iz dike.

 

Pocinje prica o mesnici i mesaru koji psuje Boga.

 

«Rekla sam mu da necu da cujem da 'suje Boga tokom Ramazana u mojoj mesari!» ovo mojoj nena je naglasavala takvom posebnoscu i divljenjem, kao da je stvarno njena, zapravo je samo lokal koji mu je iznajmila njen.

«Ja hocu da klanjam i postim...»

«Jes' Boga mi, sta ce ti u kuci 'sovat boga..»

«Rekla sam mu...»

«Jah...»-meni najzvucnije u repertoaru razlicitih glasova.

Stara Zumka koja ju je dosla uzijaretit slusa samo na jedno uho. Vidim joj po izrazu lica.

Ponekad, valjda namjerno, prekine razgovor gledajuci preda se i uzvikujuci staro, poznato, bosansko «jah», koje se protegne u vazduhu, kao da se izvija. I onda tisina od par trenutaka dovoljnih da ostari jedna tema i zapocne druga.

Ali ima nesto u tom cutanju. Neke nesalomljive tudjine i neprepoznatljivosti. Neke izmisljotine, uvazene od oblika tisine koja se stvori.

 

 Ispile su kahvu koju sam skuhala. Sjedeci na malom tabureu, kao na usluzi sam.

 

Odose. Za njima uskoro i mi.

Nena bas ima snage. Nadjacala nas je sve. Ne zamjerimo joj.

Uzimam torbu, okacim je na desno rame, pridjem neni i poljubim je u desni, pa u lijevi obraz.

Izgovaram ponizno: «Mubarek ti Ramazan, neno.»

**Ramazan Serif Mubarek Olsun.

 

31.08.2008.

O jednom odnosu trgovca i kupca

Arizona xafs, san cijele Bosne, u  biti jedno malo povece sranje. Lazem, nije lose, naprotiv, sirok izbor.

Vise se ne zove pijaca Arizona, sada je to Arizona xafs, molim lijepo! (xxx na engleskom NE znaci pijaca!)

Helem, prodavaci su isuvise nego ljubazni, kazu da vam odjeca «pase» i kad sami u ogledalu, koje vam oni drze s cmizdravim osmijehom na licu, vidite da vam ne stoji, da zapravo u tome izgledate kao najveci papak i da bi za vas i vasu porodicu bila nevidjena sramota kada bi se tako odjeveni pojavili na ulici. Ali to se valjda zove uljudnost i sposobnost trgovanja. Pokusaj manipulacije kupcem. Sreca pa ne vjerujem ljudima. (citaj:losim trgovcima)

 

U gomili sarenila nadje se i pokoja «prodavnica» bijelog donjeg rublja.

Zanimaju vas cijene?

Pa ovako...

Nesto kvalitetnije su 10 komada 10 KM, malo «nekvalitetnije» 12 komada 10KM.

Gospodja u srednjim godinama, zelenkastih ociju i bledunjave face, ukusno odjevena, sa jos jednom gospodjom prilicno istih karakteristika i njihovom djecom u tinejdzerskim godinama razgleda po «ducanu».

«A kol'ko bi kostala tri pakla gaca?» ispitujucim pogledom prozbori gospodja.

«Dino, kol'ko bi 3 pakla kostala?»

«3 pakla po dese' maraka- 30 KM» odgovara razroka Dina u cudjenju.

«E jebes ga. Zar ne mores sta snizit?» uvrijedjeno i s dozom nekog, samo zeni svojstvenog, otpora i pobune, s pritajenim bijesom, izusti Gospodja.

 

(Uzmimo Nju i Dinu kao glavne aktere ove price.)

 

«Ne mogu, ja ovdje samo radim. Ovo je gazdaricino.» smjehulji se i dodaje Dina.

 

***

 

 

Ekipa idalje razgleda... Padaju ne tako teske odluke. Pidjama, tri pakla gaca.

 

«Eh, kol'ko ces mi sad dat' popusta na ovo?» ponovo se parazitski za svoje «pravo» bori gospodja na cijem se licu ocituje jos mladalackog sjaja.

«Pa jebi ga, ne prodajem ja to duplo skuplje!» s povisenim tonom i cudnim sjajem u ocima otresito uzvrati Dina. Pa se kao pokunji, uvidjevsi da se upravo proderala na potencijalnog kupca.

«Pa ne dajes, al' na ovoliki promet da nema popusta???» smireno izgovori gospodja, zanemarujuci Dinin «ispad».

 

***

Na kraju, kupovina je obavljena. Bez popusta na veliku zalost kupaca.

 

«Pa sta je ovo, kakva je ovo kesa, jebes ga, zar nemate neku cvrscu i jacu...jaooo...» ponovo se javlja nezadovoljna gospodja.

«Sta hoš? Ljudi danas gledaju da sto manje plate, a što vise zarade!» uljudno odgovara razroka Dina.

 

Bez kulturnog persiranja i obracanja na Vi, bez umiljatog razgovora iz kurtoazije. Prodavac i kupac razgovaraju k'o da se 100 godina znaju, a mozda se vide prvi i posljednji put.

 

 Pijaca ostaje pijaca.

*napomena: nemam nista protiv pijace!

**napomena 2: Da se niste usudili reci pokoji los komentar za Gospodju! :) (ovo ozbiljno mislim)


Noviji postovi | Stariji postovi

Las Nubes
<< 03/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

Kako si nježan i krhak
I kako si lijep i čist
Kao svako dijete kad se rodi...
Pa kako ćeš u svijet poći tako sitan
Kako nezaštićen...
Kako si
Nježan i krhak
A treba da živiš
Treba da živiš med ljudima a riječi nemaš
Trebaš da živiš med vucima a zuba nemaš
A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka
Vuka i čovjeka...
Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo nići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
Ovdje se ne umire samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se
Živjelo...



...jos ima neotvorenih strana
i tajanstvenosti u pogledima
kao da nismo oboje porazeni
u tom malom ratu ljubavi
izmedju dvije tuge.

(Zeljko Krznaric)


Eh, moj Mesa...
*...jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude...a uvijek lijepo izgleda ono sto se nije ostvarilo...*

*Moja Molitva*
Ako prekoracim granice, Boze, smiluj se!
U bijedi se ne bira, znam.
Boze, Ti budi uvijek tu, da me uputis, da ne zalutam...

MOJI FAVORITI
Još jedan krug na mom vrtuljku
I put od zute cigle prostro se pred nas
mala djevojcica
semidzo
Pomozi drugom bit ces sretan/na
moje pjesme moji snovi
više...

BROJAČ POSJETA
17759

Powered by Blogger.ba