beats by dre cheap

smokvica totalno van forme

«Ma sirota ti je to vel'ka, sci joj u inostranstvu, co'jek umro, ona sad sama, a imala vel'ki mozdani udar, kaze Sabrija da nije znala sta radi, pocupala sve sa sebe, morali je vezat'. Kazu, ne znaju sta ce sad, ko ce se brinuti za nju, kazu, u tak'om je stanju da mora neko vazda bit' sa njom.»

«Pa sto je ne smjeste u neki gerijatrijski centar, gdje ce non-stop biti pod nadzorom?»-uskacem s prijedlogom, brizljivo.

«Ama ne more, nema otklen, ima ona stan, al' nejma penzije, dzaba je...»

«Pa zasto joj ta kcerka ne pomogne, moze poslati fino neku svotu, pa da se rijesi to...»-opet moji prijedlozi.

«Nema ona.»

«NEMA?! U INOSTRANSTVU; A «NEMA»???» moje uspavano, sitno, smedje oko, najednom dobi velicinu oraha.

«Ih, odkud znas kakav joj je muz i brak. Niko ne da u svoje, pa kako ces znati?» javlja se mama, kao neina potpora, neka vrsta tampon zone.

 

U meni se budi jos uvijek nezrela feministkinja.

 

«E pa vala, kakav joj je to muz i brak, kad ona ne moze vlastitoj majci pomoci?! Boga mi, ja to ne bih podnosila, radije bih citav zivot sama, nego da mi neko diktira! To im je kad «potrce» da se udaju-samo im je cilj udati se, nema veze za koga!»

«A ta Ibrinica je vazda sjedila na putu i cekala Samidovcu da dodje, pa da ode kod nje. I sad kad joj kogod sta posalje, ona odma' ode od kuce do kuce da to podijeli...»

«Pa kad nije, draga majka, nikad hodala, co'jek joj bio ziva zeravica, uh...»

«Ja kakav je bio uh...»

«Ko ba?» ubacujem se, vrativsi se u stvarnost iz svojih misli.

«Ibrinice Hadzajlic covjek..uh...citava ta famelija je da te Bog dragi sakloni i sacuva-ljuti svi, rogati, uh...»

Nije mi toliko zasmetalo to sto je taj doticni rahmetli gospodin bio takve prgave naravi, nego to sto se ta jadna zenica idalje oslovljava njegovim imenom.

 

«A neno, kako ono bjese, mislim, kako se zove ta zena...? Je l' ono Ibrinica Hadzajlic?»

«A jok sine, ima ona ime...»

Nena, kao da oklijeva da kaze to ime, zbog prikrivenog straha od Hogara Ibre, ili pak pokusava da se sjeti.

«Safija...»-prozbori tiho.

 

«Safija...» prosaputah...

Vec je zamisljam. Staro, dobro naborano lice, od godina, a i braka, ipak tako blago, i nasmijano, s svakim drugim zubom ocuvanim. Objesene, ne tako velike grudi, sakrivene ispod odrpane kosulje, i sarene dimije, sa flekom od zejtina na lijevom bedru, koja se i ne primijeti.

 

Ta zena predstavlja svojevrsno testiranje za mene. Oruzani feministicki pokret je na pomolu.

 

Mati gleda u solju kahve, zamisljenim dubokim pogledom, plavo-zelenih ociju. Onda kao da iznenadjeno pdoze glavu i ustimano nastavi razgovor.

«Ih, bio je on pravi nadzak...»

«Nadzak? Morat cete mi poceti prevoditi te rijeci, da bi' razumjela o cemu pricate.» kazem kroz blago kikotanje.

Mati mi je dozvoli samo jedan blagi osmijeh, kao da nije razumjela sta sam joj htjela poruciti.

 

«Nu to, k'o da vam neko avto unidje u avliju...»

«Ih, ne volim kad me neko na uranku prekida dok ispijam kahvu! A nije, majka bona, to udje u Izinu avliju!» s nekakvim pritajenim olaksanjem veli mati.

«A je l'..ne vidim ja, nejmam naocare.»

 

«Coj'k Ibrinice Hadzajlic je bio nadzak...» tiho razmisljam, dok uzimam zdjelicu sa dvije kugle sladoleda, iz Palme.

 

Las Nubes
http://djevojche.blogger.ba
21/06/2009 09:58